Pravoslavna veroispovest



Pravoslavna crkva poštuje i čuva kanone i odluke sedam Vaseljenskih Sabora, odbacuje i ne priznaje univerzalni autoritet pape, danas organizovana na nacionalnom nivou.
Pravoslavna crkva nije jedna crkva već porodica nezavisnih tela koje se nazivaju prema nacijama u kojima su smeštene (Grčka pravoslavna crkva, Ruska pravoslavna crkva...) Ujedinjene su po shvatanju sakramenta, doktrine, liturgije, crkvenog uređenja, ali svaka od njih sama uređuje svoj život. Na čelu svake pravoslavne crkve je postavljen patrijarh kao starešina. Glavni među njima je Carigradski patrijarh  sa sedištem u Istanbulu, koji uživa naročite počasti, ali nema vlast da utiče na ostale pravoslavne crkve već je samo prvi među jednakima.
Pravoslavna crkva tvrdi za sebe da je jedina prava Hristova crkva i da njeni koreni sežu do prvih apostola. Veruju u Trojstvo, Bibliju kao reč Božiju, Isusa kao Božjeg Sina i druge biblijske doktrine.
Najznačajnije delo na kojem se zasniva liturgija jeste Sveto pismo koje čini Stari i Novi zavet, kao i Sveto predanje. Za pravoslavlje je posebno značajan Novi zavet koji predstavlja život i učenje Gospoda Isusa Hrista.
Najvažnija uloga pravoslavnih hramova je da služe kao mesto gde živa Crkva - vernici, uznose Bogu svoje molitve a najvažniji deo crkvenog života jeste Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedeljom i drugim praznicima u hramovima. Osim liturgije, vrše se jutarnje i večernje molitve, časovi i bdenija, koja ujedno imaju poučni karakter. Liturgiju služi sveštenik uz prisustvo vernika. Postoje tri stepena svešteničke službe: đakon, sveštenik i episkop. Episkopi ili vladike su hijerarhijski ispod patrijarha i njihova administrativna jedinica zove se eparhija.

 

Naziv: 
Ikonostas sa scenama Stradanja Hristovih
Latinica
Opis: 
Četiri sačuvana fragmenta sa 12 uobičajenih scena iz ciklusa Stradanja Hristovih potiču, najverovatnije, sa neke konstrukcije malog kapelnog ikonostasa ili Groba Hristovog. U ovalno oblikovanim kartušima rokajni stil slikarstva i drvorezbarije upućuje na sedmu ili osmu deceniju 18. veka i na delatnost ikonopisca Dimitrija Popovića koji je u to vreme boravio u Novom Sadu i Sremskim Karlovcima.
Mesto nastanka kuluturnog dobra: 
Novi Sad, Sremski Karlovci
Država nastanka kulturnog dobra: 
Srbija
Istorijat: 
Deo stalne postavke Muzeja grada Novog Sada, pod nadzorom muzejskog savetnika, istoričara umetnosti, Ljiljane Lazić.
Autor: 
Muzej grada Novog Sada
Datum kreiranja zapisa: 
Friday, September 5, 2014
Kreator: 
Ognjen Vukmirović
Tip originalnog kulturnog dobra: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Fotografije: 
Opština: 
Novi Sad
Region: 
Vojvodina
Država: 
Srbija
Naziv: 
Ikona Bogorodica s Hristom
Latinica
Opis: 
Ikona sa predstavom Bogorodice s Hristom potiče iz sredine 18. veka, a naslikana je tehnikom tempere na dasci. Predstavljeni likovi, način slikanja, obilna upotreba zlata i stil slova upućuju na radionicu Jova Vasilijeviča, pridvornog slikara patrijarha Arsenija IV Šakabente. Njegova delatnost uticala je na unošenje ruskih i ukrajinskih uticaja u srpsko slikarstvo 18. veka.
Država nastanka kulturnog dobra: 
Srbija
Istorijat: 
Deo stalne postavke Muzeja grada Novog Sada, pod nadzorom muzejskog savetnika, istoričara umetnosti, Ljiljane Lazić.
Autor: 
Muzej grada Novog Sada
Datum kreiranja zapisa: 
Thursday, September 4, 2014
Kreator: 
Ognjen Vukmirović
Tip originalnog kulturnog dobra: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Fotografije: 
Opština: 
Novi Sad
Region: 
Vojvodina
Država: 
Srbija
Naziv: 
Ikona sv. Jovana Preteče sa žitijem
Latinica
Opis: 
Ikonu sa likom sv. Jovana Preteče naslikao je 1737. godine ikonopisac Georgije Stojanović čija signatura se nazire u fragmentarno očuvanom zapisu u donjem delu. Uz stojeći lik svetitelja, na ikoni su prikazane i dve scene sa predstavama Rođenja sv. Jovana Preteče u levom uglu i Sv. Arhanđela Mihaila u desnom. Ikona potiče sa ikonostasa Crkve Roždestva Sv. Jovana u Beogradu, a u Novi Sad su je donele izbeglice u toku seobe 1739. godine.
Mesto nastanka kuluturnog dobra: 
Beograd
Država nastanka kulturnog dobra: 
Srbija
Istorijat: 
Deo stalne postavke Muzeja grada Novog Sada, pod nadzorom muzejskog savetnika, istoričara umetnosti, Ljiljane Lazić.
Autor: 
Muzej grada Novog Sada
Datum kreiranja zapisa: 
Thursday, September 4, 2014
Kreator: 
Ognjen Vukmirovic
Tip originalnog kulturnog dobra: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Fotografije: 
Власник записа: 
Godina nastanka kulurnog dobra: 
1737
Opština: 
Novi Sad
Region: 
Vojvodina
Država: 
Srbija

Manastir Novo Hopovo

Manastir Novo Hopovo, sa crkvom sv. Nikole po svojoj arhitektonskoj vrednosti predstavlja najznačajniju sakralnu građevinu svoje epohe na ovim prostorima. Prvi pisani pomen manastira je iz 1451.godine. Sadašnja crkva je podignuta 1575-1576. godine, a zvonik sa malom kapelom na spratu ozidan je 1751-1758 godine.

Postoji i predanje po kom je manastir osnovao despot Đorđe Branković početkom 16 veka. Kada je nestalo despota i plemića, sam narod je preuzeo na sebe brigu o crkvama i manastirima i tako nastavio da održava nemanjićku zadužbinsku tradiciju. Pri podizanju Novog Hopova prvi put se javljaju građani kao ktitori jednog velikog manastira.

Crkva je vrlo lepo sagrađena, pa je i danas jedan od najlepših arhitektonskih objekata na Fruškoj gori. Ona je poslužila za uzor pri gradnji crkve sv. Nikole u Irigu, manastiru Privina glava, Maloj Remeti, crkvi u Neradinu i dr.

Među fruškogorskim manastirima, Hopovo, kao književni i prepisivački centar, zauzimao je jedno od prvih mesta.

Crkva je po prvi put oslikana 1608. godine. Ne zna se ko su bili autori, ali se pretpostavlja da su to bili neki slikari iz Svete gore, sa kojima su održavane tesne veze.

Od obnavljanja Pećke patrijaršije 1554. godine, Hopovo je druga rezidencija beogradsko-sremskog mitropolita. S toga su sremsku eparhiju u 18. veku nazivali i hopovska eparhija.

U Hopovo je 1757. godine došao Dimitrije Obradović, koji je tamo bio zamonašen, i dobio ime po kom je i danas poznat, Dositej. Za vreme Dositejevog boravka u Hopovu je osnovana zografska škola za izradu ikonostasa.

U manastirskoj riznici čuvano je jedno jevanđelje iz 1609. godine, petohlebnica iz 1663. godine, prestoni krst rađen 1654. godine, bakrorez iz 1756. godine.

U Hopovu je u dva maha, kratko vreme, postojala monaška škola, i to prvi put od 1815. do 1819. g., a drugi put od 1893. do 1899.

Danas je manastir obnovljen, a čine ga crkva, tri krila konaka, zvonik, ogradni zid i ekonomske zgrade.

Latinica
Fotografije: 

Manastir Kovilj

Manastir se nalazi u južnom delu Bačke, i od najstarijih vremena bio je poprište važnih istorijskih događaja, pre svega zbog strateški izuzetno važnog položaja. Mnogobrojne vojske prelazile su reke Savu i Dunav u blizini manastira, još od starih Rimljana pa kasnije srpske, turske, mađarske. Zbog toga je i manastir Kovilj neretko bio u središtu vojnih zbivanja. Na drugoj obali Dunava su Sremski Karlovci, značajno kulturno i crkveno sedište srpskog naroda u proteklim vekovima kao i Petrovaradinska tvrđava.

Monaške naseobine se po pravilu osnivaju na brižljivo biranim skrovitim mestima, gde bi mogli da provedu život u molitvi i podvizima, a da su im blizu važniji putevi, izvori vode ili još bolje reka. Uzdignut i suv teren predstavljao je povoljne prirodne uslove za naseljavanje. O vremenu nastanka manastira Kovilja i njegovom osnivaču nema pouzdanih istorijskih izvora. Naša saznanja o tome utemeljena su na legendama, a u istoriografiji postoje oprečna mišljenja. Iako se neke pretpostavke oslanjaju na tradiciju, ni jednu ne možemo da prihvatimo sa potpunom sigurnošću.

Srpski vladari i crkveni velikodostojnici iz roda Nemanjića  bili su osnivači i ktitori mnogih manastira. Prema predanju manastir Kovilj je osnovan početkom 13 veka. Po jednoj verziji, prilikom krunisanja 1217. Stefan Prvovenčani je da bi izbegao rat sa Ugarskom poslao brata Sv.Savu da pregovara sa njihovim kraljem Andrijom II Arpadovićem kome se nije dopalo da Srbija ima kralja. Diplomatski pregovori su uspešno završeni, a na tom mestu je podignut ovaj manastir.

Postoji i mišljenje da je manastir podignut kao metoh srpskog arhiepiskopskog sedišta manastira Žiče. Zatim, pojedini istoričari pronalaze predanje po kom je manastir podigao srpski kralj gospodar Beograda Dragutin (1276-1282).

Pominje se mogućnost da je potencijalni srednjevekovni hram u Kovilju podignut na mestu neke još starije kultne građevine iz ranohrišćanskog perioda. Često se može naići i na verziju u literaturi po kojoj je ovaj manastir podignut na temeljima franjevačkog  samostana osnovanog 1421. Ovo su samo neke od pretpostavki koje su brojne ali materijalni dokazi koji bi potkrepili tvrdnje ne postoje. Najstariji pisani poznati podaci o manastiru Svetih arhistratiga Mihajla i Gavrila potiču iz sredine 17 veka, kada je konjički pukovnik Marije Terezije grof. Valis 1775. dobio zadatak da kao carski poverenik snimi stanje manastira Kovilj. On je tada zabeležio da postoji na ulazu zapis na srpskom jeziku iz 1651.

O poreklu imena manastira postoje takođe brojne pretpostavke: Prema jednom mišljenju u okolini manastira je raslo svetložuto mirisno cveće kovilje. Po drugoj verziji ime je dobio po srednjevekovnom rimokatoličkom titelskom manastiru Kabul. Postoji takođe i mišljenje da se upravo na ovom mestu sapleo Atilin konj, pa je to mesto nazvano Kobolt.

Patroni koviljskog manastira su Sveti arhangeli Mihajlo i Gavrilo. Sveti arhangel Mihajlo je vojskovođa cele angelske vojske i borac protiv verskih jeresi. Sveti arhangel Gavrilo je blagovestitelj i pojavljuje se među ljudima kao vesnik volje Božje. Manastirska slava se obeležava svake godine na dan Sabora Svetog arhangela Gavrila  13/26 jula. U manastiru se nalazi zajednica monaha posvećena podvižničkom životu po ugledu na vizantijske zajednice, nalazi se pod rukovodstvom manastirskog starešine Njegovog starešine episkopa jegarskog gospodina Porfirija vikarnog episkopa Bačkog.

Srpski manastiri su bili najznačajniji duhovni centri i stecišta obrazovanih ljudi. U koviljskom manastiru postojala je srpska osnovna škola jš 1607. Tada se učilo samo čitanje i pojanje a kasnije i pisanje i računanje. Nastava je bila religioznog karaktera, a čitanje se učilo iz bogoslužbenih knjiga. Na čelu uprave manastira nalazi se iguman, koga obično bira manastirsko bratstvo. Na blagostanje manastira i bratstva u duhovnom i materijalnom pogledu presudno je uticala ličnost arhimandrita i igumana manastira.

Jovan Rajić, poznati srpski istoričar, pisac, pedagog rođen u Sremskim Karlovcima 1726. putovao je na Svetu Goru, prikupljao dragocene izvore i građu koju će pretočiti u svoju Istoriju. Zamonašio se  12.5.1772. u manastiru Kovilj gde je rukopoložen za jeromonaha u Sabornom hramu u Novom Sadu, iste godine malo kasnije rukopoložen je za igumana, a 3. juna postaje arhimandrit koviljskog manastira. Napisao je i Katihizis koji je zbog svoje opširnosti nazvan Veliki Katihizis, a kasnije je napisao i mali Katihizis. Veliki odjek u srpskoj kulturi, nauci i politici proizvelo je njegovo delo Istorija raznih slovenskih naroda Bugara, Hrvata i Srba. Smatra se da je tim delom počelo moderno izučavanje istorijskih nauka kod Srba. Sahranjen je 11.12.1801. u crkvi manastira Kovilja sa najvećim počastima.

Današnji izgled crkve manastira, svojom arhitekturom podseća na srpske srednjovekovne manastire a najviše na manastir Manasiju koji joj je arhitektonski uzor. Manastir pored toga što poseduje zgradu, hram i konake on je u stvari prevashodno zajednica ljudi koji su bili spremni da se odreknu svega što ovaj svet nudi i da dođu na jedno mesto molitve, gde se uspostavlja mir i harmonija u samom čoveku. Bratstvo manastira Kovilj broji 30 monaha, što ga čini jednim od najbrojnijih muških manastira u okviru Srpke pravoslavne crkve. Skoro polovina monaha je visokobrazovana a jedan deo nastavlja obrazovanje i usavršavanje teološkim naukama. Pored redovnih molitava i rada na imanju pevaju u čuvenom manastirskom horu koji neguje tradicionalno vizantijsko pojanje.. u manastiru se još prave sveće,slikaju ikone... bave se proizvodnjom meda od belog bosiljka, voćne rakije, konjak i liker od oraha...

Do sredine 18 veka Trci su u dva maha opustošili manastir. Nakon stradanja monasi su pomoć u novcu, knjigama i bogoslužbenim predmetima tražili i nalazili u drugim srpskim manastirima, ali i drugim državama. Često je pomoć dolazila i iz Rusije. U poslednjim decenijama 18. veka Kovilj ponovo strada od Turaka.

Prva velika obnova manastira bila je sredinom 19 veka, kada je stari koviljski hram srušen, a taj materijal upotrebljen za zidanje monaških ćelija. Pored znatne materijalne pomoći sa raznih strana manastir je obnovljen samo delimično. Dok se sa uređenjem unutrašnjosti moralo čekati na bolja vremena. Obnova celokupnog manastirskog kompleksa završena je tek na kraju 19. veka.

Na čelu uprave manastira nalazi se iguman, koji je obično biran između monaha manastirskog bratstva,arhimandrit takođe učestvuje u upravljanju.

Taman kada je nastao period blagostanja i napretka krajem 19. i početkom 20. veka, počeo je I svetski rat i nova stradanja. U ratno vreme vlast je uzimala materijalna sredstva gde god i kad god je to bilo moguće. Osim materijalnih sredstava otimali su i zalihe hrane, ovce, zvonik, sve što je moglo da opsluži. Po završetku rata sprovedena je agrarna reforma i pošto je manastir prevazilazio propisni maksimum, oduzet je deo poseda. Tridesetih godina 19 veka u manastiru su se dogodile velike promene. Kovilj je pretvoren u ženski manastir, a iskušenici i manastirski đaci upućeni u manastir Bođani. Na drugi dan Uskrsa 14. aprila 1940. mađarska vojska je ušla u selo Kovilj, monahinje su ostale još godinu dana da bi opet na drugi dan Uskrsa bile proterane u Srem, manastir je opljačkan. Posle 2 meseca u Kovilj se vraćaju monasi iz manastira Bođana, koji je takođe bio raseljen i opljačkan. Pred kraj rata mađarske vlasti su vratile celokupno manastirsko imanje upravi manastira. Državne vlasti su u septembru 1945. oduzele imanje manastiru. Potom je 1948. oduzeto još 10 hektara zemlje uz obrazloženje da ovaj kompleks nije od većeg istorijskog značaja. U posleratnom periodu monahinje se više nisu vraćale ovamo, ali je broj muških monaha varirao, 1979-80 manastirsko bratstvo nije uspevalo uspešno da vodi manastir. Posle 1990 manastirsko bratstvo je obnovnjeno i manastir Kovilj živi i danas. Tradicija uspešnog stočarstva u manastiru nastavljena je i u današnje vreme, uzgajaju se krave i proizvodi sir i mlečni proizvodi. U manastirskoj bašti uzgajaju različito povrće. Proizvode se i mnogobrojni posni proizvodi, koje konzumiraju a nešto prodaju i u Novom Sadu. Od ovih prihoda izdržavaju grupu mladih ljudi koji se uz pomoć i brigu koviljskih duhovnika uspešno leče od bolesti zavisnosti.

2008. uspeli su da vrate ekspropisanu manastirsku zemlju posle Drugog svetskog rata oko 1000 hektara. Koviljski monasi proizvode rakiju, med. Okruženi su šumama 14 hektara bresta, drena, trnjina, ringlova, gloga i drugog rastinja što je dobro za pašu pčela. Od pčelinjeg voska proizvode sveće kojima snabdevaju crkve u Bačkoj eparhiji. Život u manastiru organizovan je prema strogom poretku, gde svaki monah ima svoje zaduženje, neguju talente i znanja. Tako u manastiru postoji oftamološka ordinacija, ikonopisačka radionica, slikarski atelje, specifičan crkveni hor koji neguje starovizantijsko crkveno pojanje, sa nekoliko audio izdanja  svojih interpretacija.

U osnovnoj školi „Laza Kostić“ u Kovilju, monasi ovog manastira drže časove veronauke, tako doprinose duhovnom i kulturnom prosvećivanju mladog naraštaja.

 

Latinica
Fotografije: 

Hrišćanstvo - Pravoslavlje

Pravoslavna crkva poštuje i čuva kanone i odluke sedam Vaseljenskih Sabora, odbacuje i ne priznaje univerzalni autoritet pape, danas organizovana na nacionalnom nivou.
Pravoslavna crkva nije jedna crkva već porodica nezavisnih tela koje se nazivaju prema nacijama u kojima su smeštene (Grčka pravoslavna crkva, Ruska pravoslavna crkva...) Ujedinjene su po shvatanju sakramenta, doktrine, liturgije, crkvenog uređenja, ali svaka od njih sama uređuje svoj život. Na čelu svake pravoslavne crkve je postavljen patrijarh kao starešina. Glavni među njima je Carigradski patrijarh  sa sedištem u Istanbulu, koji uživa naročite počasti, ali nema vlast da utiče na ostale pravoslavne crkve već je samo prvi među jednakima.
Pravoslavna crkva tvrdi za sebe da je jedina prava Hristova crkva i da njeni koreni sežu do prvih apostola. Veruju u Trojstvo, Bibliju kao reč Božiju, Isusa kao Božjeg Sina i druge biblijske doktrine.
Najznačajnije delo na kojem se zasniva liturgija jeste Sveto pismo koje čini Stari i Novi zavet, kao i Sveto predanje. Za pravoslavlje je posebno značajan Novi zavet koji predstavlja život i učenje Gospoda Isusa Hrista.
Najvažnija uloga pravoslavnih hramova je da služe kao mesto gde živa Crkva - vernici, uznose Bogu svoje molitve a najvažniji deo crkvenog života jeste Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedeljom i drugim praznicima u hramovima. Osim liturgije, vrše se jutarnje i večernje molitve, časovi i bdenija, koja ujedno imaju poučni karakter. Liturgiju služi sveštenik uz prisustvo vernika. Postoje tri stepena svešteničke službe: đakon, sveštenik i episkop. Episkopi ili vladike su hijerarhijski ispod patrijarha i njihova administrativna jedinica zove se eparhija.

Latinica
Fotografije: 

Sveti Velikomučenik Dimitrije - MITROVDAN

Ovaj slavni i čudotvorni svetitelj rodi se u gradu Solunu od roditelja blagorodnih i blagočestivih. Izmoljen od Boga od bezdetnih roditelja Dimitrije beše jedinac sin njihov, zbog čega bi s velikom pažnjom odnegovan i vaspitan. Njegov otac beše vojvoda Solunski; pa kad mu otac umre, car postavi Dimitrija za vojvodu na mesto oca. Postavivši ga za vojvodu hristoborni car Maksimijan naročito mu preporuči da goni i istrebljuje hrišćane u Solunu. No Dimitrije ne samo ne posluša cara nego, naprotiv, javno ispovedaše i propovedaše Hrista Gospoda u gradu Solunu. Čuvši to car veoma se ogorči na Dimitrija, pa kada se jednom vraćaše iz rata protiv Sarmata, car Maksimijan svrati u Solun naročito, da stvar ispita. Prizva, dakle, car Dimitrija vojvodu i ispitivaše ga o veri. Dimitrije javno pred carem prizna da je hrišćanin, i uz to još izobliči carevo idolopoklonstvo. Razjareni car baci Dimitrija u tamnicu. Znajući šta ga čeka Dimitrije uruči sve svoje imanje svome vernome poslušniku Lupu, da razda sirotinji, i ode u tamnicu veseo, što mu predstojaše stradanje za Hrista Gospoda. U tamnici mu se javi angel božji i reče mu: „mir ti, stradalče Hristov, mužaj se i krepi se!" Posle nekoliko dana posla car vojnike u tamnicu da ubiju Dimitrija. Vojnici nađoše svetitelja Božjeg na molitvi, i izbodoše ga kopljem. Telo njegovo uzeše hrišćani potajno i sahraniše česno. Iz tela stradalca Hristova poteče celebno miro, kojim se mnogi bolesnici izlečiše. Uskoro nad moštima bi podignuta mala crkva. Neki velmož Ilirski Leontije bejaše bolestan od neizlečive bolesti. On priteče moštima sv. Dimitrija s molitvom, i bi potpuno isceljen. Iz blagodarnosti podiže Leontije mnogo veću crkvu na mesto stare. Svetitelj mu se javi u dva maha. Kada car Justinijan htede preneti mošti svetiteljeve iz Soluna u Carigrad, iskočiše plamene iskre od groba i ču se glas: „stanite, i ne dirajte!" I tako mošti sv. Dimitrija ostaše zauvek u Solunu. Kao zaštitnik Soluna sv. Dimitrije mnogo se puta javljao i mnogo puta spasao Solun od velike bede. Čudesima njegovim broja nema. Sv. Dimitrija smatraju Rusi pokroviteljem Sibira, koji je osvojen i Rusiji prisvojen 26. oktobra 1581. god.

Izvor: Crkveni Kalendar

Latinica
Слика: 
Datum: 
Sunday, November 8, 2015

Sabor Sv. Arhangela Mihaila - ARANĐELOVDAN

Angeli Božji bili su praznovani od ljudi još iz duboke starine. No to praznovanje često se izmetalo u obožavanje angela (IV Car. 23, 5). Jeretici su svašta basnoslovili o angelima. Neki su od tih gledali u angelima bogove; drugi i ako ih ne smatrahu bogovima nazivahu stvoriteljima vascelog vidljivog sveta. Laodikajski pomesni sabor koji beše na 4 ili 5 godina pre I Vaselj. Sabora, svojim 35. pravilom odbaci poklonjenje angelima kao bogovima i ustanovi pravilno poštovanje angela. U vreme pak Silvestra pape rimskog i Aleksandra patrijarha aleksandrijskog (iz IV v.) bi ustanovljen ovaj praznik Arhistratiga Mihaila i pročih Sila nebesnih u mesecu Novembru. Zašto baš u Novembru? zato što Novembar predstavlja deveti mesec posle meseca Marta. U mesecu Martu smatra se da je bilo stvorenje sveta. A deveti mesec posle Marta uzet je zbog 9 činova angelskih, koji su najpre stvoreni. Sv. Dionisije Areopagit, učenik apostola Pavla, onoga apostola, koji se uzdigao do u treće nebo, opisao je ovih 9 činova u knjizi „O nebesnoj Jerarhiji”. Ti činovi su sledeći: šestokrili Serafimi, mnogoočiti Heruvimi i bogonosni Prestoli, Gospodstva, Sile i Vlasti, Načala, Arhangeli i Angeli. Vojvoda cele vojske angelske jeste arhistratig Mihail. Kada je satana, Lucifer, otpao od Boga, i povukao sobom u propast jedan deo angela, tada je Mihail ustao i uzviknuo pred neotpalim angelima: vonmemъ! stanemъ dobrэ, stanemъ so strahomъ! I sve nebesne vojske vernih angela gromovito su zapojale: svjat, svjat, svjat Gospod Savaotъ ispolnъ nebo i zemlя slavы tvojeja!! (Vidi o arhangelu Mihailu Is. Navina 5, 13–15; sv. Jude 9.) Među angelima vlada savršeno jednomislije, jednodušnost i ljubav, a uz to još i potpuna poslušnost nižih činova višim činovima, i svih ukupno svetoj volji Božjoj. Svaki narod ima svoga angela hranitelja, a osim toga i svaki hrišćanin ima svoga angela hranitelja. Treba se uvek sećati da ma šta mi činili, javno ili tajno, činimo u prisustvu svoga angela hranitelja. A na dan Strašnoga Suda sabraće se sve ogromno mnoštvo angela nebesnih svetih oko prestola Hristova, i pred svima njima objaviće se dela, reči i pomisli svakoga čoveka. Neka bi nas Bog pomilovao i spasao molitvama sv. arhistratiga Mihaila i pročih nebesnih sila bestelesnih. Amin.

Izvor: Crkveni Kalendar

Latinica
Слика: 
Datum: 
Saturday, November 21, 2015

Sveti Nikola Čudotvorac - NIKOLjDAN

Ovaj slavni svetitelj, slavljen i danas po celome svetu, bi jedinac sin u svojih znamenitih i bogatih roditelja, Teofana i None, žitelja grada Patare, u Likiji. Kao jedinca sina, darovanog im od Boga, oni opet posvetiše Bogu, i time dadoše ga Bogu kao uzdarje. Duhovnom životu nauči se sveti Nikolaj kod svog strica Nikolaja, episkopa patarskog, i zamonaši se u manastiru Novi Sion, osnovanom tim istim stricem njegovim. Po smrti roditelja Nikolaj razdade nasleđeno imanje siromasima ne zadržavajući ništa za sebe. Kao sveštenik u Patari beše se pročuo svojim milosrđem, mada on brižljivo skrivaše svoja milosrdna dela ispunjujući reč Gospodnju: "Da ne zna levica tvoja što čini desnica tvoja" (Mt 6, 3). Kada se predade samoći i bezmolviju, smišljajući da tako do smrti proživi, dođe mu glas sviše: "Nikolaje, pođi na podvig u narod, ako želiš biti od Mene uvenčan". Odmah potom čudesnim Promislom Božjim bi izabran za arhiepiskopa grada Mira u Likiji. Milostiv, mudar, neustrašiv, sveti Nikolaj bio je pravi pastir dobri stadu svome. U vreme gonjenja hrišćana pod Dioklecijanom i Maksimijanom bačen u tamnicu, no i u tamnici poučavaše ljude zakonu Božjem. Prisustvovao Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji, i, iz velike revnosti prema istini, udario rukom jeretika Arija. Zbog toga dela bi uklonjen sa Sabora i od arhijerejske službe sve dok se nekolicini prvih arhijereja na Saboru ne javi sam Gospod Hristos i Presveta Bogorodica i ne objaviše Svoje blagovolenje prema Nikolaju. Zaštitnik istine Božje ovaj divni svetitelj bio je vazda i odvažan zaštitnik pravde među ljudima. U dva maha spasao je po tri čoveka od nezaslužene smrtne kazne. Milostiv, istinit, pravdoljubiv, on je hodio među ljudima kao angel Božji. Još za života njegova ljudi su ga smatrali svetiteljem i prizivali ga u pomoć u mukama i bedama; i on se javljao, u snu i na javi, onima koji su ga prizivali, podjednako lako i brzo nablizu i nadaleko, i pomagao. Od njegovog lica sijala je svetlost kao od lica Mojsijeva, i on je samom svojom pojavom donosio utehu, tišinu i dobru volju među ljude. U starosti pobole malo i upokoji se u Gospodu, mnogotrudan i mnogoplodan, da se večno veseli u Carstvu nebeskom produžujući da čudesima na zemlji pomaže vernima i proslavlja Boga svoga. Upokojio se 6. decembra 343. godine.

Izvor: Crkveni Kalendar

Latinica
Слика: 
Datum: 
Friday, December 19, 2014

Sveti Teopemt i Teona - KRSTOVDAN

Kada Dioklecijan objavi gonjenje hrišćana, episkop nikomidijski Teopemt beše prvi koji postrada za Hrista. On beše izveden pred cara, i car mu zapreti smrtnom kaznom, ako se ne odreče Hrista. Na tu pretnju hrabri episkop odgovori caru: „Stoji napisano: ne bojte se onih koji ubijaju telo, a dušu ne mogu ubiti. Ti, care, imaš vlast kad mojim telom, čini s njim što ti drago”. Bi mnogo bijen, glađu mučen i istjazavan na razne načine. Najzad car dozva nekog mađioničara, Teonu, da Božjem čoveku nekako mađijama doskoči. Teona rastvori u vodi najjači otrov i dade Teopemtu da ispije. Teopemt prekrsti čašu i ispi otrov. Videv Teona, da njegov otrov ništa ne naškodi Teopemtu, on se okrete k caru i uzviknu: „I ja sam hrišćanin, i klanjam se Raspetome”. Obojica biše na smrt osuđeni: Teopemta mačem posekoše, a Teonu živa u zemlju zatrpaše, 298 godine. Česno postradaše i građani Carstva Hristovoga postadoše.

Izvor: Vikipedia

 

Latinica
Слика: 
Datum: 
Sunday, September 27, 2015

Pages

Subscribe to RSS - Pravoslavna veroispovest