Proza

Ime: 
Saratoga
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Tip digitalnog dokumenta: 
Strip
Oblast: 
Proza
Tip: 
Tekst
Autor: 
EsseGesse
Tip originalnog dokumenta: 
Strip
Ime: 
Priča o Velikom Bleku
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Tip digitalnog dokumenta: 
Strip
Oblast: 
Proza
Tip: 
Tekst
Autor: 
EsseGesse
Tip originalnog dokumenta: 
Strip
Ime: 
Daj, daj, daj
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Tip digitalnog dokumenta: 
Strip
Oblast: 
Proza
Tip: 
Tekst
Autor: 
Maks Bunker
Tip originalnog dokumenta: 
Strip
Ime: 
Kuća duhova
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Tip digitalnog dokumenta: 
Strip
Oblast: 
Proza
Tip: 
Tekst
Autor: 
Maks Bunker
Tip originalnog dokumenta: 
Strip
Ime: 
Šuplji zub
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Godina nastanka kulurnog dobra: 
1970
Tip digitalnog dokumenta: 
Strip
Oblast: 
Proza
Tip: 
Tekst
Autor: 
Maks Bunker
Tip originalnog dokumenta: 
Strip
Ime: 
Grupa TNT
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Godina nastanka kulurnog dobra: 
1969
Tip digitalnog dokumenta: 
Strip
Oblast: 
Proza
Tip: 
Tekst
Autor: 
Maks Bunker
Tip originalnog dokumenta: 
Strip
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Najbolji učenik Šabačke gimnazije (1878). Upisao je bogosloviju, koju nije završio, a zatim učiteljsku školu koju takođe nije završio. Za tadašnje vreme i to je bilo dovoljno da bude sa nepunih 18 godina učitelj u Svileuvi. U Svileuvi je upoznao svoju buduću suprugu Jovanku Joku Jovanović sa kojom se i venčao 1881. Godine 1884 je raspoređen u selo Kostur kod Pirota. Odbio je izrazivši želju da u Beču završi telegrafski kurs. Zbog bolesti se vratio u Srbiju gde je nastavio kurs, provodeći vreme po kafanama tako da kurs nije završio. Kasnije je Janko bio predsednik opštine Koceljeva, pa ponovo učitelj. Književnik je bio i pomoćnik glavnog urednika lista Srpske novine, odakle potiče i njegovo veliko prijateljstvo sa glavnim urednikom Milovanom Glišićem. Bio je i korektor Državne štamparije, dramaturg Narodnog pozorišta, pokretač i urednik lista "Zvezda", urednik listova "Pobratim", Dnevni list, "Pripovedač", romansijer, dramski pisac. Zbog kritika vlasti, bio je više puta u zatvoru.

Neuredan život je ostavio tragove, pa je oboleo od tuberkuloze, od koje je i umro. Na njegovoj sahrani su bili čak i Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović, koji su zbog toga doputovali iz Mostara.

 

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Književnik je bio i pomoćnik glavnog urednika lista Srpske novine, odakle potiče i njegovo veliko prijateljstvo sa glavnim urednikom Milovanom Glišićem. Bio je i korektor Državne štamparije, dramaturg Narodnog pozorišta, pokretač i urednik lista Zvezda, urednik listova Pobratim, Dnevni list. Pripovedač, romansijer, dramski pisac. Zbog kritika vlasti, bio je više puta u zatvoru.

Kategorija: 
Lične informacije: 
Srpski književnik. (Crnobarski Salaš, 13. maj 1862 - Glogovac 26. jun 1905)
Datum rođenja: 
Tuesday, May 13, 1862
Mesto rođenja i lokacija: 
Crnobarski Salaš
Serbia
44° 49' 59.9988" N, 19° 23' 60" E
Datum smrti: 
Monday, June 26, 1905
Mesto smrti i lokacija: 
Glogovac
Serbia
42° 37' 46.1784" N, 20° 53' 6.342" E
Pol: 
Мушки
Godina rođenja: 
1862
Država rođenja: 
Srbija
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisao je sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studirao je na Filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.
U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je naprednom nacionalističkom pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu „U sumrak“ objavio je 1911. godine u „Bosanskoj vili“. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga je zatekao Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vratio se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga je uhapsila i odvela u šibenski, a potom u mariborski zatvor u kojem će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Za vreme boravka u mariborskom zatvoru, Andrić je intenzivno pisao pesme u prozi. Po izlasku iz zatvora, Andriću je bio određen kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem je ostao sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. bio je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi „Nemiri“, pripovetke „Ćorkan i Švabica“, „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“ itd.

U junu 1924. godine u Gracu odbranio je doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marselju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka „Most na Žepi“. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“.

U periodu između Prvog i Drugog svetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939). Prisustvovao je potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije u dvoru Belvedere 25. marta 1941. Po izbijanju Drugog svetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podneo je ostavku na mesto ambasadora i vratio se u Beograd. Za vreme Drugog svetskog rata živeo je povučeno u svom stanu u Beogradu (na Zelenom vencu), ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih dela. U isto vreme napisao je svoja najbolja dela koja će kasnije doživeti svetsku slavu. Odbio je da potpiše Apel srpskom narodu. U periodu od 1944. do 1954. obavljao je više društvenih funkcija, što je zabeleženo u knjizi „Angažovani Andrić 1944-1954“. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman „Prokleta avlija“. Oženio se 1958. godine Milicom Babić-Jovanović (1909-1968). Novac dobijen od Nobelove nagrade 1961. godine u potpunosti je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969—1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj „poslednji značajniji razgovor“ sa Andrićem i citira ga: „U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine...“ Svoje shvatanje smisla i suštine umetnosti Andrić je izlagao, bilo u posebnim napisima bilo implicitno, u pojedinim pasažima svog umetničkog dela. U tom pogledu posebno se ističe njegov esej Razgovor sa Gojom i pripovetka Aska i vuk.

Umetničko stvaranje je po Andriću složen i naporan čin koji se vrši po diktatu čovekove nagonske potrebe za stvaranjem. U osnovi nagonska, čovekova potreba za lepotom odbrana je od umiranja i zaborava; ona je dijalektička suprotnost zakonima prolaznosti. U igri jagnjeta iz alegorijske pripovetke Aska i vuk simbolozovan je umetnički nagon čovekov kao „instiktivan otpor protiv smrti i nestajanja“ koji „u svojim najvišim oblicima i dometima poprima oblik samog života“. Umetnost i volja za otporom, kazuje Andrić na kraju ove pripovetke, pobeđuje sve, pa i samu smrt, a svako pravo umetničko delo čovekova je pobeda nad prolaznošću i trošnošću života. Život je Andrićevom delu divno čudo koje se neprestano troši i osipa, dok umetnička dela imaju trajnu vrednost i ne znaju za smrt i umiranje. Stvaralački akt, po Andrićevom shvatanju, nije prost reproduktivan čin kojim se gola fotografije unosi u umetničko dela. Umetnost, istina, mora da ima dubokih veza sa životom, ali umetnik od materijala koji mu pruža život stvara nova dela koja imaju trajnu lepotu i neprolazan značaj. Fenomen stvaralaštva ogleda se u tome što umetnici izdvajaju iz života samo one pojave koje imaju opštije i dublje značenje. Dajući takvim pojavama umetnički oblik, umetnici ih pojačavaju „jedva primetno za jednu liniju ili jednu nijansu u boji“, stvarajući umetničku lepotu koja otada sama nastavlja svoju slobodnu sudbinu. Sve što u životu postoji kao lepota – delo je čovekovih ruku i njegova duha. Sastavni je deo „života i autentičan oblik ljudskog ispoljavanja“, stvoren za jedan lepši i trajniji život.
Mostovi i arhitektonske građevine najbolje ilustruju Andrićevo shvatanje trajnosti lepote koju čovek stvara. Anonimni neimar iz Mosta na Žepi spasava se od zaborava time što svoju stvaralačku viziju prenosi u kamenu lepotu luka razapetog nad obalama pod kojima kao prolaznost protiču hučne vode Žepe. Funkcija umetnosti je i u naporu umetnika da svoje delo uključi u trajne tokove života, da čoveka izvede iz „uskog kruga ... samoće i uvede ga u prostran i veličanstven svet ljudske zajednice“.
Postojanje zla u čoveku i životu ne sme da zaplaši umetnika niti da ga odvede u beznađe. I zlo i dobro, kao dijalektičke autonomne sile, samo su latentnost života i ljudske prirode. Dužnost je umetnika da otkriva i jedno i drugo, ali, istovremeno, i da svojim delom utire put spoznaji da je moguće pobediti zlo i stvoriti život zasnovan na dobroti i pravdi.
Umetnost je dužna da čoveku otkriva lepotu napora podvižnika koji koračaju ispred savremenika i predosećaju buduće tokove života. Tako umetnost stalno otvara perspektive životu pojedinaca, naroda i čovečanstva, u podvizima i porazima onih koji su prethodili umetnost nalazi nataložena iskustva čovečanstva. Prohujala stoleća sublimišu čovekovo iskustvo oko nekolikih legendi, koje potom inspirišu umetnika. Smisao savremenosti je u stvaralačkom prenošenju iskustva prošlosti u one vrednosti savremenog stvaranja koje će, nadživljavajući nas, korisno poslužiti potomcima.
„Samo neuki, nerazumni ljudi – kaže Andrić – mogu da smatraju i da je prošlost mrtva i neprolaznim zidom zauvek odvojena od sadašnjice. Istina je, naprotiv, da je sve ono što je čovek mislio i osećao i radio neraskidivo utkao u ono što mi danas mislimo, osećamo i radimo. Unositi svetlost naučne istine u događaje prošlosti, znači služiti sadašnjosti“. Svrha umetnosti je u povezivanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u povezivanju „suprotnih obala života, u prostoru, u vremenu, u duhu“.
Po Andrićevom shvatanju umetnik je i vesnik istine, a njegovo delo poruka kojom se iskazuje složena stvarnost ljudske istorije. On je „jedan od bezbrojnih neimara koji rade na složenom zadatku življenja, otkrivanja i izgrađivanja života“. Opisujući svoje stvaralačke trenutke, Andrić kazuje: „Ni traga da se vratim sebi. Samo da mogu, kao surovo drvo i studen metal, u službi ljudske slabosti i veličine, u zvuk da se pretvorim i da ljudima i njihovoj zemlji potpuno razumno prenesem bezimene melodije života ...“
Govoreći o opasnostima koje vrebaju umetnika, Andrić posebno upozorava na formalizam reči i dela: „Beskrajno nagomilavanje velikih reči sve nam manje kazuje što se više ponavlja i pod njim izdišu istina i lepota kao robinje“. Najdublji poraz doživljuje onaj umetnik koji smatra da „prasak reči i vitlanje slika mogu biti umetnička lepota. Istina, svakom pravom umetničkom delu potreban je i estetski sjaj, ali on se ostvaruje samo u jednostavnosti. „Savršenstvo izražavanja forme – kaže Andrić – služba je sadržini“.
Pružajući „zadovoljstvo bez patnje i dobro bez zla“, umetničko delo će pružiti čoveku najviši vid života – česta je poruka Andrićevog dela. Andrićeva vizija harmoničnog života budućeg čovečanstva zasnovana je upravo na uverenju da će umetnička lepota uništiti zlo i izmiriti protivrečnosti čovekovog bitisanja.

Umetnički postupak
Poštanska marka s likom Ive Andrića, deo serije maraka pod imenom „Velikani srpske književnosti“ koju je izdala Srbijamarka, PTT Srbija, 2010. godine
U načinu izgrađivanja likova i umetničkom postupku pri oblikovanju svojih misli o životu i ljudima, Andrić se ne odvaja od najlepših tradicija škole realističke književnosti, iako takav njegov postupak ne znači i ponavljanje tradicionalnih realističkih manira. Njegove slike života nisu samo realistički izraz određene životne i istorijske stvarnosti, jer on u njih utkiva i znatno šira uopštavanja i opštija, gotovo trajna životna značenja. Legendarni bosanski junak Alija Đerzelez nije samo tip osmanlijskog pustolova i avanturiste, već i večiti čovek pred večitim problemom žene. Tamnica iz pripovetke Prokleta avlija ima znatno šire značenje: ona je izvan vremena i mesta kojima ih je pisac lokalizovao. Iako se u Andrićevom književnom delu najčešće javlja Bosna, gotovo svi njeni likovi se izdižu izvan životnog kruga u kome ih pisac nalazi. Andrić, prirodno, nikada ne izneverava tipičnost sredine i vremena, ali on pri tom tako kompleksne ličnosti ume da dogradi i u njima podvuče ono što je opštije i životno šire od osobenosti određenih konkretnom sredinom i vremenom.
Ono po čemu se Andrić naročito ističe u srpskoj savremenoj književnosti, to su vanredne analize i psihološka sagledavanja onih čovekovih stanja koja su u srpskoj književnosti, do njega, bila izvan značajnih literarnih interesovanja. Njega najviše zanima onaj tamni i nejasni impuls u čoveku, koji je izvan domašaja njegove svesti i volje. Polazeći od nekih savremenih postavki psihološke nauke, Andrić je prikazao kako ti tajanstveni unutrašnji impulsi fatalno truju i opterećuju čoveka. Osim toga, on je sa posebnom sugestivnošću slikao dejstvo seksualnh nagona i čulnih percepcija na duševni život čoveka. Zbog svega toga Andrić se prvenstveno pokazuje kao moderni psihoanalitičar u našoj savremenoj književnosti. U sudbini svake ličnosti ovog našeg pripovedača je i neka opštija ideja, izvesna misao o životu, čoveku i njegovoj sreći. Zato se za njegovu prozu s pravom kaže da nosi u sebi obeležja takozvanog filozofskog realizma.
Andrić je i majstor i reči i stila. Njegova proza je sačuvala apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne traži stilski efekat u neobičnoj metafori ili u naglašenom izrazu. Sve se kod njega izražava mirnim i prirodnim kazivanjem i njegov stil zaista ima „nepomućenost kristala“. Skladna i jednostavna rečenica, uverljivost i sugestivna estetska i misaona funkcionalnost pripovedačkih slika čine da Andrićevo delo predstavlja najsuptilniju umetničku vrednost koju srpska, odnosno hrvatska književnost poseduje. Andrićevo delo je postalo ponos srpske kulture, a sa visokim međunarodnim priznanjem, oličenim u Nobelovoj nagradi, ono danas živi i kao trajna svojina svetske literature

Dela
Ex ponto, stihovi u prozi, 1918; Nemiri, stihovi u prozi, 1920; Put Alije Đerzeleza, 1920; Most na Žepi, 1925; Anikina vremena, 1931; Portugal, zelena zemlja, putopisi 1931; Španska stvarnost i prvi koraci u njoj, putopisi 1934; Razgovor sa Gojom, esej 1936; Na Drini ćuprija, roman 1945; Gospođica, roman 1945; Travnička hronika, roman 1945; Na Nevskom prospektu, 1946; Na kamenu, u Počitelju; Priča o vezirovom slonu, 1948; Prokleta avlija, novela 1954; Igra 1956; O priči i pričanju, beseda povodom dodele Nobelove nagrade, 1961; Jelena žena koje nema, roman 1963; Šta sanjam i šta mi se događa, lirske pesme koje su objavljene posthumno 1977; Omerpaša Latas, nedovršen roman, objavljen posthumno 1977; Na sunčanoj strani, nedovršen roman, objavljen posthumno; Znakovi pored puta, knjiga objavljena posthumno.
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

 

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Poštanska marka s likom Ive Andrića, deo serije maraka pod imenom „Velikani srpske književnosti“ koju je izdala Srbijamarka, PTT Srbija, 2010. godine

Kategorija: 
Lične informacije: 
Srpski i jugoslovenski književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije. (Dolac, 9. oktobar 1892 — Beograd, 13. mart 1975)
Datum rođenja: 
Sunday, October 9, 1892
Mesto rođenja i lokacija: 
Dolac
Croatia
43° 10' 26.9004" N, 16° 26' 40.8444" E
Datum smrti: 
Thursday, March 13, 1975
Mesto smrti i lokacija: 
Beograd
Serbia
44° 49' 0.0012" N, 20° 28' 0.0012" E
Pol: 
Мушки
Godina rođenja: 
1892
Država rođenja: 
Hrvatska

Pages

Subscribe to RSS - Proza