Ilija Ognjanović

Read me
Biografija: 

Ilija Ognjanović je rođen 30. aprila (12. maja) 1845. godine u Novom Sadu. Potiče iz veoma stare novosadske ratarske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Sremskoj Kamenici i Novom Sadu. Posle završene osnovne škole upisuje se u nemačku graničarsku građansku školu u Petrovaradinu. Nižu gimnaziju pohađa u Novom Sadu, a višu u Sremskim Karlovcima, Pečuju i Budimpešti, gde je i maturirao. Školske 1866/67. godine upisao je medicinu u Budimpešti. Studije medicine je završio 1872. godine u Beču, a zatim i specijalizaciju iz hirurgije, 1873. godine. Iste godine vratio se u Novi Sad i započeo lekarsku praksu; istovreme- no je bio lični lekar Marije Trandafil. Od 1785. godine pa sve do prerane smrti radio je kao sreski fizik slobodnog kraljevskog grada Novog Sada, a od 1888. godine, zahvaljujući završenoj specijalizaciji iz hirurgije, bio je i upravnik Porođajnog odeljenja novosadske bolnice. Ilija Ognjanović je bio svestran čovek. Veoma rano je počeo da se bavi poezijom i uredništvom. Po ugledu na Zmaja i Rajkovića u svojoj šesnaestoj godini izdavao je i uređivao rukopisni list Zolja, a godinu dana kasnije i Đački venac. Pored brojnih napisa u stihu i prozi koje je objavljivao u tadašnjim vodećim časopisima, pisao je i medicinsko– poučne članke. Najznačajniji od njih su O difteričnoj vratobolji i Kako se valja lečiti od kolere. Suočen sa brojnim problemima pri izdavanju posmrtnica, zbog velike šarolikosti medicinske nomenkla- ture, Ilija Ognjanović 1894. godine izdaje knjigu Imena bolesti što smrt mogu da nanesu. U ovoj knjizi, sve tada poznate bolesti i uzroke smrti prevodi sa latinskog jezika na srpski, mađarski i nemački. 117 Zahvaljujući svojoj predanoj aktivnosti kao lekara i književnika dobio je brojna priznanja. Za života je bio član Književnog odeljenja Matice srpske, član Eparhijske uprave bačke, dopisni član Srpskog učenog društva od 1883. godine, a od 1892. godine počasni član Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti. Život Ilije Ognjanovića nije bio lak. Veoma rano je ostao siroče i tokom svog školovanja bio je zavisan od izdašnosti bogatih ljudi i institucija, a ponekad i od sopstvenog rada. Niz godina je patio od srčane slabosti, a poslednje tri godine života bolovao je od šećerne bolesti, u to vreme neizlečive bolesti. Po preporuci lekara, u leto 1900. godine sa porodicom odlazi u austrijsko kupatilo Dobelbad na lečenje. Umesto očekivanog poboljšanja, njegovo zdravstveno stanje se pogoršava i on odlučuje da se vrati u Novi Sad. Pri povratku, njegovo zdravstveno stanje se još više pogoršava i porodica ga smešta u sana- torijum dr Jendrašeka u Budimu. Umro je sledećeg dana, 8. (21.) avgusta u 55. godini života. Prenet je u Novi Sad. Opelo je održano u srpskoj Pravoslavnoj sabornoj crkvi 10. (23.) avgusta 1900. godine. Istoga dana je i sahranjen na Almaškom groblju u Novom Sadu.

Kategorija: 
Institucija: